Mentalno stanje najače za snagu karate udaraca, a ne mišići!
Um ne samo da je najglavnjiji nego i klade valja. Snaga i dolazi iz mozga on naređuje telu, a ono ga samo izvršava. Mišić proizvodi onoliku silu koliku mozak naredi da se proizvede. Tako da ko ima dobru harmoniju uma i tela lako može da vlada težim mišičnim silama kao što je na primer lomljenje cigalja ili drugih tvrdih predmeta.Posle ovoliko dugo godina treniranja a 15, godina je dosta uloženog rada i naprezanja u našem mozgu se dešavaju znatne promene koje utiču na razvoj stabilnijeg rada mozga nego kod dece koja nisu u karateu toliko mnogo utošila vremena i volje. Da bi ja bio siguran napravio sam mali test koji je pokazao da pre svega zrelost kod tog sada momka koji se tada kada je počeo da se bavi karateom imao svega 5.godina, a sada ima 20.godina što znači 15.godina rada iza sebe ima. Utvrdio sam da se tu kroz toliki niz godina rada nije razvila samo mišična snaga u ramenom i celom muskulusu nego najviše u gori velikog mozga koji te pokrete automatizuje na taj način ih mentalno lakše savlađuje. Deca početnici nemaju ni dobro razvijenu motoriku ni metodiku pokreta, a i mentalno stanje ima je na niskom nivou u odnosu na decu koja vežbaju toliko mnogo godina. Tako da objasnim, ne lomi se predmet samo iz zgloba šake ili šakom nego mozgom naredba dolazi ig mozga pa ga tek onda mišići sprovode u delo.
Koordinacija omogučava veču postignutu brzinu, a time i veću mišićnu silu udrca.
Taj stariji karatista ima jači udarac od ovoga početnika pošto mu se u levoj moždanoj kori stvarala slika koja je posle gotova prebačena u desnu moždanu koru kao automatizovan pokret i tako uređen pokret naravno da je mozgu lakše da da tako naređenje, a automatski i telo ne oseća smetnju pri izvođenju takvog složenog i opasnog polreta. Za ovo je i bela moždana masa najzaslužnija koja prenosi informacije iz različitih delova mozga.
Promene na njima se znatno vide i to u tom trenažnom drugom procesu koji imaju karatisti koji dugo vežbaju. Prilikom lomljenja dasaka i daskica pa kasnije i jačiih odnosno tvrđih dasaka i crepova videla se razlika u pre svega tom mentalnom pripremanju pa pritom i samoj sili koja je upućivana na određeni predmet. Karatisti koji dugo treniraju nisu imali taj problem sa mentalnim kašnjenjem i prenosom informacija od mozga do mišića i te informacije su stizale brzo, a i sila je bila naravno jaka pošto je ustaljen odnos mozak mišić kao izvršioc koji je odradio lomljenje, a nije se pritom desila neka povreda koja bi se desila kod početnika da su dali veće naređenje I mozak prenosi ali slila nije uharmonisana i iz koordinirana kao ni tehnički ispravna de je vezano i za automatizaciju pokreta koju sam već pomenuo.
Što su karatisti duže trenirali, to su ove promene na njihovom mozgu bili značajnije.
Stoga su karatisti koji imaju crni pojas baš radi toga svega pomenutog su te tehnike lomljenja izvodili i brže i češće od početnika.
Moglo bi se reći da su to usklađenosti neuralnih konekcija u malom mozgu koje kontrolišu motoričke pokrete,to omogućava da stari karatisti mogu te pokrete da lakše sigurnije preciznije I brže mogli da izvedu.
Bavljenje borilačkom veštinom mi razvijamo promene pozitivne koje se dešavaju u kori velikog mozga i njenoj celokupnoj strukturi, koje je vezano sa belom masom a ona opet vezana za koordinaciju pokreta.
Pisao prof: Mirko Grujić